Postoje ljudi čija duša govori tiše od šapata, a ipak glasnije od svake izgovorene riječi.
Ljudi koji stvaraju iz tišine, iz ogoljenosti, iz onog najdubljeg mjesta u sebi — gdje se hrabrost i ranjivost dodiruju i postaju jedno.

Doris Barišić upravo je takva umjetnica.
Slikarica, pjesnikinja i žena koja ne pristaje biti ničija — osim svoja.

U njezinim slikama boje postaju emocije.
U njezinim pjesmama istina postaje sloboda.
U njezinoj prisutnosti čovjek poželi biti malo hrabriji, malo istinitiji, malo bliži sebi.

Ovaj razgovor nije tek intervju.
To je mali atlas duše — za sve one koji se usuđuju biti svoji.

1) Tvoje slike nose osjećaj otvorene duše — kao da dolaze iz prostora izvanvremena. Što se u tebi dogodi prije nego što dotakneš kistom platno?

Doris :
„Uglavnom se tako osjećam dok stvaram, kao da odem izvan vremena, javi se silna potreba da taj osjećaj i paletu boja koja mi se prelijeva mislima, prenesem na platno. To je neki nježni poriv ali uporan. I onda, jednostavno, pustim da me boje vode. Slike su na neki način trag tog osjećaja, trenutak kada se moj svijet razotkrije.“

2. U tvojim radovima osjeća se iscjeljujuća energija. Doživljavaš li slikanje kao molitvu, meditaciju ili intimni razgovor sa sobom?

Doris:
„Za mene je slikanje sve to zajedno, molitva, meditacija i intimni razgovor. To je trenutak kad se potpuno prepustim, i tad za mene ništa ne postoji, svijet oko mene nestane, ostane samo unutarnji prostor gdje boje i kist postanu tiha prisutnost. Svatko doživljava moje radove na svoj način, najviše me veseli kad netko osjeti radost ili mir kroz ono što sam stvorila.“

3. Često kažeš da „peraš dušu bojama“. Što se u tom procesu ispire — a što ostaje kao tvoja istina?

Doris:
„Kad kažem da perem dušu bojama, mislim na trenutak oslobađanja, kada kroz potez kista i boja pretvaram unutarnju energiju u nešto vidljivo. Ono što ostaje je moja istina, ljubav prema stvaranju. Taj me proces iscjeljuje, ili možda bolje reći transformira.“

4. U tvojim slikama žive i snaga i nježnost — rijetka i moćna kombinacija. Kako u sebi pomiruješ ranjivost i moć te ih pretačeš u umjetnost?

Doris:
„Moć u svom stvaranju izražavam kroz energiju i sigurnost u potezu a ranjivost kroz iskren i otvoren izraz osjećaja na platnu. Na platnu te dvije strane pronađu ravnotežu i nadopunjuju se.“

5. Mnogi te doživljavaju kao snažnu i karizmatičnu ženu, no tvoje pjesme otkrivaju i veliku ranjivost. Kako čuvaš svoju nježnost u svijetu koji ponekad ne razumije dubinu?

Doris:
„Haha, lijepo je to čuti, ali ne doživljavam ja sebe tako. Nastojim biti iskrena prema sebi i s ljudima oko sebe, živjeti u skladu sa onim što osjećam. Ako se to naziva karizma ili snaga, onda mi je to potvrda da je istina ispravna i svakom smislu te riječi. Iza svega toga postoji onaj nježni dio mene i ranjivi dio, koji me oblikuje isto kao i snaga.
Poezija mi je bila kao prostor za taj ranjeni dio duše. U današnjim vremenima sačuvati nježnost je izazvno ali svakako ostat vjeran sebi čak i ako ljudi oko tebe nemaju kapacitet razumjeti nešto. Jednostavno, ostati svoj.“

6. Postoji li trenutak ili slika koja je označila tvoju osobnu prekretnicu — onaj „klik“ u kojem si osjetila da si potpuno spojena sa sobom i svojim darom?

Doris:
„To se desilo kad sam shvatila da su djeca dovoljno odrasla i da imam svo vrijeme svijeta za sebe. Tada sam krenula pisat a puno kasnije slikat. To je bio onaj ‘klik’ gdje sam osjetila da sam spojena sa sobom.“

7. Tvoja poezija, posebno „Usudi se biti Ti“, nosi sirovost i hrabrost. Koji se impuls prvi javi kada počneš pisati — bol, snaga, istina ili sloboda?

Doris:
„Uh, da u današnjim vremenima, pogotovo mi žene, moramo biti i hrabre i sirove iako to ponekad ne naiđe na plodno tlo, dio je života i upravo iz te surove istine nastala je ta pjesma, ‘Usudi se biti Ti’.
Kada pišem, impuls ovisi o emociji koja me preplavi, melankonija, čežnja, drskost. Sve to oblikuje pjesmu.“

8. Tvoji stihovi govore o autentičnosti, neustrašivosti i odbijanju da budeš ičija. Je li pisanje za tebe način obrane unutarnjeg svijeta — ili njegovog oslobađanja?

Doris:
„Pisanje je za mene prije svega oslobađanje. Kroz riječi štitim svoju posebnost i prostor koji je samo moj ali i koristim da tu istinu oslobodim. Ako nekoga to dotakne na bilo koji način, sretna sam. Ako sam nekog potaknula na promijenu, još sam sretnija.“

9. U tvojim pjesmama nalazimo snažne poruke o ljudima, maskama i društvu. Što te potakne da te istine izgovoriš upravo kroz poeziju?

Doris:
„Upravo to, jer su istine. Poezija mi je dala prostor da izgovorim ono kako se i osjećam, iskreno. Lakše je prenijeti kroz riječi nego razgovor jer papir ‘upije emociju, misli’, tako one postanu vidljive i jasne. Ako nekom nije jasno, može više puta pročitati, možda shvati. Ako ne shvati, isto je u redu. ☺️“

10. Ako bi emocija „biti žena“ bila jedna boja — koju bi odabrala i zašto?

Doris:
„Uuu, ☺️ da emocija ‘biti žena’ bude jedna boja, odabrala bih ZLATNU. Ona za mene nosi snagu, dubinu, asocijaciju pobjede. To je i boja koja se često provlači kroz moje radove, da li kao sitni akcent ili kao naglasak.
Zlatna boja sjaji i osvjetljava i podsjeća da u svakoj ženi postoji unutarnja snaga koja može zasjati u svim aspektima života.“

Autorica & Urednička koncepcija

Anita Vuković, dipl.oec.
PR savjetnica & Strateška komunikatorica
Specijalistica za osobni branding i odnose s javnošću
Osnivačica & urednica — The Box Journal
📩 anita.vukovic001@yahoo.com