THE BOX JOURNAL | GLOBALNE PRIČE
Što zapravo znači pripadati zemlji u kojoj možda više ne živimo, ali je i dalje nosimo sa sobom?
Za Maju Radišić to pitanje nije samo osobno. Odrasla u Karlovcu , školovana pravnica i žena s međunarodnim iskustvom, kroz svoj profesionalni put povezala je ono što mnogi osjećaju, ali teško mogu opisati – potrebu za pripadanjem, korijenima i vezom s mjestom iz kojeg potječemo.
Kroz Croatia Navigator danas pomaže ljudima hrvatskog podrijetla ponovno pronaći put prema Hrvatskoj, ne samo kroz administrativne procese, nego i kroz osobnu priču, obiteljsku povijest i osjećaj identiteta.
U ovoj Globalnoj priči razgovaramo o životu između različitih zemalja, hrvatskoj dijaspori, povratku korijenima i o tome zašto dom ponekad nije samo mjesto na kojem živimo, nego mjesto kojem se iznova vraćamo – čak i kada smo tisućama kilometara daleko.
- Odrasli ste u Hrvatskoj u razdoblju koje je snažno oblikovalo identitet cijele jedne generacije. Kada danas, iz Sjedinjenih Američkih Država, razmišljate o svojem djetinjstvu i odrastanju, koje su vrijednosti iz Hrvatske ostale Vaš najčvršći unutarnji oslonac?
Marljivost, trud i snalažljivost vjerojatno su tri vrijednosti koje su mi najviše ostale iz djetinjstva. Odrasla sam s uvjerenjem da za ono što imaš treba raditi, da treba štedjeti, a ne pretpostavljati da će uvijek biti još, i da, kada nešto treba napraviti, jednostavno pronađeš način. Mislim da me takav način razmišljanja pratio posvuda – od Hrvatske, preko Meksika, pa sve do pokretanja vlastitog posla u Sjedinjenim Američkim Državama.
No postoji još jedan dio mog odrastanja koji, što sam starija, sve više cijenim – povezanost s drugim ljudima. Pomaganje obitelji, prijateljima i susjedima, ponekad i bez toga da te itko zamoli. Postojao je osjećaj da pripadaš nečemu većem od sebe.
A tu je, naravno, i moj odnos prema Hrvatskoj. Odrasla sam svjesna da je zemlja koju sam zvala domom nešto za što su se generacije morale boriti. I članovi moje obitelji borili su se za ono što ljudi u mnogim drugim zemljama imaju sreću uzimati zdravo za gotovo – mogućnost da slobodno žive u vlastitoj zemlji.
Mislim da zbog toga razviješ drugačiji odnos prema nacionalnoj pripadnosti. Hrvatska za mene nikada nije bila samo zemlja čije je ime pisalo u mojoj putovnici. Bila je nešto za što su se ljudi prije mene žrtvovali i uz što sam odrasla s dubokom ljubavlju i poštovanjem. Ni nakon mnogo godina života u inozemstvu taj me osjećaj nikada nije napustio.
- Nakon studija prava u Zagrebu profesionalni Vas je put odveo u Meksiko, gdje ste proveli gotovo desetljeće, a zatim u Sjedinjene Američke Države. Što su Vam život i rad u tim različitim kulturama otkrili o Vama samima, a što o zemlji iz koje dolazite?
Odlazak iz Hrvatske naučio me mnogo toga o Hrvatskoj što vjerojatno ne bih mogla u potpunosti razumjeti da sam ostala živjeti tamo.
Meksiko je bio moje prvo iskustvo stvarnog stvaranja života unutar druge kulture. Morala sam naučiti kako ljudi komuniciraju, kako rade, kako grade odnose i kako posluju. Kasnije je preseljenje u Sjedinjene Američke Države zahtijevalo novu prilagodbu. Svaka od tih zemalja ima vrlo različita očekivanja kada su u pitanju posao, komunikacija, odnos prema klijentima, pa čak i nešto tako jednostavno kao odnos prema vremenu.
Život u inozemstvu naučio me cijeniti i neke stvari u Hrvatskoj koje sam nekada smatrala potpuno uobičajenima. Sigurnost, bliskost obitelji, slobodu i samostalnost s kojom djeca odrastaju, važnost prijateljstava i činjenicu da ljudi još uvijek pronalaze vrijeme jedni za druge. Dok ne počneš živjeti negdje drugdje, često ni ne shvaćaš koliko su te stvari posebne.
S druge strane, život u Sjedinjenim Američkim Državama pokazao mi je i ono što Hrvatska može naučiti, osobito kada je riječ o kvaliteti usluge, brzini odgovora i očekivanju da institucije i tvrtke trebaju ljudima olakšavati procese, a ne dodatno ih komplicirati. To mi je postalo posebno važno kada sam pokrenula Croatia Navigator.
Mislim da me život u tri zemlje na kraju naučio da ne razmišljam o tome koji je sustav jednostavno bolji. S vremenom počneš uzimati ono najbolje iz svakoga. Hrvatska mi je dala temelje, Meksiko me naučio prilagodljivosti, a Sjedinjene Američke Države naučile su me mnogo o poduzetništvu i odnosu prema klijentima.
- U Meksiku i Belizeu bili ste dio uprave velike međunarodne kompanije i sudjelovali u vođenju više od tisuću zaposlenika. Kako je to iskustvo oblikovalo Vaš način vođenja ljudi, donošenja odluka i izgradnje povjerenja u multikulturalnom okruženju?
To iskustvo vrlo me brzo naučilo da vodstvo podrazumijeva donošenje teških odluka i sposobnost da ih doneseš bez beskrajnog preispitivanja. Kada je u organizaciju uključeno više od tisuću ljudi, ne možeš svaku odluku analizirati unedogled. Prikupiš informacije koje su ti potrebne, saslušaš ljude oko sebe, doneseš najbolju odluku koju u tom trenutku možeš i preuzmeš odgovornost za nju.
Učvrstilo je i nešto što mi je oduvijek bilo važno – odnositi se prema ljudima jednako, bez obzira na njihovu poziciju. Bilo da sam razgovarala s nekim iz najvišeg menadžmenta ili s osobom koja je imala potpuno drugačiju ulogu u tvrtki, nastojala sam svima pristupati s jednakim temeljnim poštovanjem.
Naš menadžerski tim bio je međunarodan, pa su kulturne razlike bile dio svakodnevice. Naučiš da ljudi mogu vrlo različito komunicirati, drugačije pristupati problemima i imati različita očekivanja od vodstva. Rješenje nije u tome da svi počnu razmišljati i ponašati se jednako. Važno je razumjeti što svaka osoba i svaka kultura mogu donijeti timu te stvoriti okruženje u kojem upravo te razlike postaju njegova snaga.
Komunikacija je zbog toga postala iznimno važna. Ne možeš pretpostaviti da je nešto jasno svima samo zato što je jasno tebi – osobito kada ljudi dolaze iz različitih zemalja, kultura i govore različitim jezicima.
To iskustvo i danas snažno utječe na način na koji vodim Croatia Navigator. Nastojim komunicirati jasno, donositi odluke kada ih treba donijeti, odnositi se prema ljudima pravedno i graditi tim u kojem su različite perspektive prednost, a ne prepreka.
- Osobno ste prošli procese stjecanja hrvatskog, talijanskog i američkog državljanstva za članove svoje obitelji. U kojem ste trenutku prepoznali da vlastito iskustvo, pravno obrazovanje i poznavanje različitih sustava možete pretvoriti u posao kojim ćete pomagati drugim obiteljima?
Nije postojao jedan dramatičan trenutak. Sve se dogodilo postupno.
Kada sam se udala za svog supruga Amerikanca i preselila u Sjedinjene Američke Države, i sama sam prošla kroz američki imigracijski sustav i postupak stjecanja državljanstva. Istodobno sam rješavala hrvatsko, američko i talijansko državljanstvo za svoju djecu. Odjednom sam za vlastitu obitelj prolazila kroz tri različita pravna i administrativna sustava. Čak i s pravnim obrazovanjem bilo mi je jasno koliko ti procesi mogu biti zbunjujući.
U isto vrijeme počela sam upoznavati Amerikance hrvatskog podrijetla i stalno slušati vrlo slična pitanja: Imam li pravo na hrvatsko državljanstvo? Je li važno koliko je generacija prošlo od mog hrvatskog pretka? Gdje mogu pronaći dokumente svojih predaka? Kako uopće komunicirati s Hrvatskom ako ne govorim hrvatski?
Tada sam shvatila da se u mom vlastitom iskustvu spojilo nekoliko prilično neobičnih stvari. Diplomirala sam pravo u Hrvatskoj i mogla razumjeti hrvatske zakone na jeziku na kojem su napisani. Godinama sam se kroz korporativni posao bavila međunarodnim preseljenjima ljudi i njihovih obitelji. Osobno sam prošla kroz nekoliko različitih sustava državljanstva. A do tada sam već dobro razumjela i očekivanja američkih klijenata.
S vremenom je postalo očito da se svi ti naizgled nepovezani dijelovi mog života zapravo prirodno nadopunjuju.
Postojala je, međutim, i vrlo osobna motivacija. Željela sam da ono što izgradim zadrži stvarnu i značajnu povezanost s Hrvatskom i, ako je moguće, da na neki način nešto vrati zemlji iz koje dolazim. Pomaganje potomcima hrvatskih iseljenika da ponovno uspostave vezu s Hrvatskom omogućilo mi je upravo to.
- Osnivanjem Croatia Navigatora stvorili ste poslovni most između Sjedinjenih Američkih Država i Hrvatske. Koju ste potrebu među pripadnicima hrvatske dijaspore tada prepoznali, a koju možda ni oni sami još nisu znali jasno izraziti?
Iznenadilo me koliko ljudi osjeća iznimno snažnu povezanost s Hrvatskom iako ih od života njihovih predaka ovdje dijeli nekoliko generacija.
Možda znaju ime sela, sjećaju se priče koju im je pričala baka ili djed, čuvaju staru fotografiju ili dokument ili jednostavno cijeli život znaju da je njihova obitelj došla iz Hrvatske. Često tu priču nose sa sobom desetljećima, a da zapravo ne znaju što s tom povezanošću mogu učiniti.
Naizgled, pitanje je bilo o državljanstvu. Ali iza njega se vrlo često nalazilo nešto mnogo osobnije: pripadam li još uvijek ovom mjestu?
Mislim da sam upravo tu prepoznala stvarnu potrebu.
Ljudima nije nužno trebao netko tko će samo prikupiti i ispuniti dokumente. Trebao im je netko tko može biti svojevrsni prevoditelj između dva sustava i, na neki način, između dvije kulture. Netko tko razumije zašto američki klijent očekuje jasnoću, brz odgovor i precizan plan, ali istodobno razumije kako hrvatske institucije stvarno funkcioniraju.
Kada uklonite tu neizvjesnost, dogodi se nešto zanimljivo. Ono što u početku djeluje kao birokratski proces počinje se pretvarati u obiteljski projekt. Ljudi počinju istraživati svoje pretke, odlaziti u mjesta za koja su prije samo čuli, upoznavati rodbinu i otkrivati odakle njihova obitelj zapravo dolazi.
Zato Croatia Navigator nikada nisam doživljavala samo kao tvrtku koja se bavi postupkom stjecanja državljanstva. U najboljem slučaju, pomažemo ljudima da daleku obiteljsku povezanost ponovno pretvore u nešto stvarno.
- Za mnoge Vaše klijente hrvatsko državljanstvo nije samo pravni status ili putovnica, nego povratak obiteljskoj priči koja je generacijama bila udaljena ili prekinuta. Postoji li susret ili trenutak iz Vašeg rada koji Vam je posebno pokazao koliko pitanje državljanstva može biti duboko povezano s identitetom i osjećajem pripadnosti?
Jedna od meni najdražih priča dogodila se potpuno neočekivano.
Otkrili smo da dvoje naših klijenata imaju iste pradjeda i prabaku. Nisu znali jedno za drugo. Oboje su, potpuno neovisno, prolazili kroz postupak stjecanja hrvatskog državljanstva, a mi smo odjednom mogli povezati dvije grane iste obitelji koje su generacijama bile razdvojene.
A onda se, manje od mjesec dana poslije, dogodilo nešto još nevjerojatnije. Javila nam se treća osoba s istim pretkom.
Na kraju smo povezali troje ljudi koji se međusobno nisu poznavali, a svi su bili potomci iste obitelji i svi su gotovo istodobno prolazili kroz proces ponovnog povezivanja s Hrvatskom kroz državljanstvo.
Takvi trenuci podsjete me da se naš posao zapravo bavi nečim mnogo većim od dokumenata.
To vidimo i na manje dramatične načine gotovo svakodnevno. Mnogi klijenti dođu k nama znajući vrlo malo o osobi koja je nekada napustila Hrvatsku. Pronađemo izvorne zapise i odjednom pred sobom imaju mjesto, datume, imena roditelja – stvarnu osobu i stvarno mjesto. Dokazivanje obiteljske veze tako se često pretvori u rekonstrukciju obiteljske povijesti koja se kroz generacije izgubila ili raspršila.
Postoji i nešto vrlo emotivno u tome što se putovanje sada odvija u suprotnom smjeru. Njihov je predak možda napustio Hrvatsku s vrlo malo, ponekad ostavljajući gotovo sve iza sebe kako bi izgradio budućnost u Americi. Nekoliko generacija poslije njegovi potomci kreću u suprotnom smjeru – ne zato što moraju, nego zato što se žele ponovno povezati s mjestom iz kojeg je njihova obitelj krenula.
Vidjela sam koliko to ljude može duboko dirnuti. U tom trenutku državljanstvo više nije samo pitanje još jedne putovnice. Postaje način da se zatvori krug koji je započeo nekoliko generacija ranije.
- U radu spajate pravno obrazovanje, poznavanje hrvatsog jezika i institucija te razumijevanje američke poslovne kulture. Što se u komunikaciji između dijaspore i Hrvatske najčešće izgubi u prijevodu – ne samo jezično, nego i kulturološki?
Mislim da se u prijevodu češće izgube očekivanja nego same riječi.
Američki klijent obično očekuje vrlo jasan proces: recite mi što trebam, kada mi to treba, što slijedi nakon toga i kada mogu očekivati odgovor. Ako odgovor na e-mail ne stigne brzo ili proces ne prati vremenski okvir koji je očekivao, lako može pomisliti da nešto nije u redu.
Hrvatska birokracija funkcionira drugačije. To ne znači nužno da ljudi unutar sustava ne žele pomoći. Jednostavno su očekivanja vezana uz komunikaciju, rokove i razinu usluge drugačija.
Jezik tome dodaje još jednu dimenziju. Hrvatica sam, hrvatski je moj materinski jezik i u Hrvatskoj sam studirala pravo, pa razumijem ne samo što nešto doslovno znači nego i kontekst u kojem je rečeno. Pravni i administrativni jezik pun je nijansi koje se lako izgube ako ga prevodite doslovno.
Isto vrijedi i u suprotnom smjeru. Ponekad u Hrvatskoj moram objasniti američku perspektivu – zašto klijentu treba više sigurnosti, zašto ponovno šalje upit ili zašto nešto što se nekome unutar hrvatskog sustava čini potpuno očitim može biti vrlo zbunjujuće osobi koja se s tim sustavom nikada prije nije susrela.
Na mnogo načina moj je posao biti negdje između ta dva svijeta. Ne pokušavam učiniti da Hrvatska funkcionira kao Amerika niti da se Amerikanci ponašaju kao Hrvati. Pokušavam pomoći jednoj i drugoj strani da se dovoljno dobro razumiju kako bi cijeli proces funkcionirao.
- Administrativni procesi često su ljudima nepoznati, zahtjevni i emocionalno iscrpljujući. Kako gradite povjerenje s osobama koje Vam povjeravaju obiteljsku povijest, važne dokumente i nadu da će ponovno uspostaviti vezu s Hrvatskom?
Povjerenje se gradi dosljednošću.
Ljudi nam povjeravaju rodne listove, vjenčane listove, obiteljske priče, a ponekad i dokumente stare više od stotinu godina. Ali povjeravaju nam i nešto što je puno teže opipati – očekivanje da ćemo priču njihove obitelji shvatiti ozbiljno.
Zato mi je komunikacija iznimno važna. Klijenti trebaju znati što se događa, zašto nešto tražimo i što slijedi. Jedan od mojih ciljeva oduvijek je bio preuzeti na sebe što je moguće više složenosti cijelog procesa kako je klijent ne bi morao nositi.
Važna je i dostupnost. Ne želim da netko ima osjećaj da je predao povijest svoje obitelji nekoj tvrtki i zatim jednostavno nestao u sustavu. Treba znati tko radi na njegovom predmetu i treba nam se moći obratiti kada mu nešto nije jasno. Taj kontinuitet – osjećaj da znaš tko je osoba s druge strane – čini ogromnu razliku.
A ponekad graditi povjerenje znači jednostavno biti iskren. Ako će nešto potrajati, to kažemo. Ako neki dokument predstavlja problem, objasnimo ga. Ako moramo pronaći drugo rješenje, pronađemo ga.
Postupak stjecanja državljanstva može trajati godinama. Ne možete iz njega ukloniti svaku neizvjesnost. Ali možete učiniti sve da se osoba nikada ne osjeća kao da kroz tu neizvjesnost prolazi sama.
- Kroz svoj rad susrećete ljude hrvatskih korijena koji Hrvatskoj mogu donijeti znanje, međunarodno iskustvo, poslovne kontakte i nove ideje. Što bi Hrvatska mogla učiniti bolje kako bi tu povezanost pretvorila u stvaran, dugoročan odnos s dijasporom?
Mislim da je prvi korak prestati promatrati hrvatsko iseljeništvo prvenstveno kroz prizmu turizma ili novca koji šalje u Hrvatsku i početi ga promatrati kao dio hrvatskog ljudskog kapitala.
Diljem svijeta žive milijuni ljudi hrvatskog podrijetla. Među njima su poduzetnici, liječnici, odvjetnici, inženjeri, akademici, investitori i mladi ljudi obrazovani na nekim od najboljih svjetskih institucija. Mnogi od njih već osjećaju snažnu emocionalnu povezanost s Hrvatskom. Pravo je pitanje kako tu emocionalnu povezanost pretvoriti u trajan odnos.
Državljanstvo je jedna od najsnažnijih polazišnih točaka jer mijenja prirodu tog odnosa. Više ne govorite nekome samo da dođe posjetiti zemlju iz koje su otišli njegovi djedovi i bake. Govorite mu: i ti si dio ovoga.
Nakon toga Hrvatska može učiniti više kako bi stvorila jasne putove za pripadnike iseljeništva koji žele ulagati, pokrenuti posao, raditi, studirati, volontirati ili svojim profesionalnim znanjem pridonijeti Hrvatskoj. Što jednostavnijim učinimo taj prvi korak uključivanja, veća je vjerojatnost da će se ta veza nastaviti i u sljedećoj generaciji.
To je posebno važno zato što se Hrvatska suočava sa stvarnim demografskim izazovima. Oduvijek sam vjerovala da hrvatsko iseljeništvo može biti dio rješenja.
Neće se svi trajno preseliti u Hrvatsku, niti trebaju. Netko može živjeti u Kaliforniji i istodobno ulagati u Hrvatsku, mentorirati hrvatskog poduzetnika, provoditi nekoliko mjeseci godišnje ovdje, poslati djecu na studij u Hrvatsku ili se jednog dana ovdje umiroviti. Ozbiljna strategija prema hrvatskom iseljeništvu trebala bi omogućiti sve te oblike povezanosti.
Cilj ne bi trebao biti samo vratiti ljude u Hrvatsku. Cilj bi trebao biti omogućiti im da s Hrvatskom ostanu povezani.
- Kada pogledate put od djevojke koja je odrasla i završila pravo u Zagrebu do poduzetnice koja iz Sjedinjenih Američkih Država ljudima pomaže pronaći put prema Hrvatskoj, što za Vas danas znači riječ „dom“ – i kakav trag želite ostaviti svojim radom?
Za mene dom danas znači dva mjesta.
San Francisco je moj dom jer je moj život tamo i, što mi je najvažnije, ondje je rođeno oboje moje djece. Postoji nešto posebno u tome kada gledaš svoju djecu kako odrastaju na nekom mjestu i shvatiš da upravo ondje nastaju njihove uspomene iz djetinjstva.
Ali Hrvatska je i dalje dom. Moja majka i brat žive ovdje. Ovdje sam odrasla, ovdje sam studirala pravo, odavde je moja obitelj i ovdje se oblikovao velik dio onoga što danas jesam. Mnogo godina života u inozemstvu nije umanjilo tu povezanost. Ako išta, udaljenost mi je pomogla da je bolje razumijem.
Više ne mislim da imati dva doma znači da je bilo koji od njih manje važan. Isto vrijedi i za mnoge naše klijente. Dvojno državljanstvo ne znači da moraš izabrati jedan identitet umjesto drugoga. Može značiti da proširuješ krug mjesta, ljudi i zajednica kojima pripadaš.
Moj odnos s Hrvatskom sve se više temelji i na tome što joj mogu dati. Nastavljamo ulagati ovdje, a planiramo osnovati i neprofitnu organizaciju usmjerenu na pomoć gradu u kojem sam odrasla. Želim da moja djeca razumiju da povezanost s nekom zemljom nije samo nešto što naslijediš. To je nešto u čemu sudjeluješ i čemu daješ svoj doprinos.
Mislim da je to i nasljeđe koje bih željela da Croatia Navigator ostavi. Naravno, želim pomagati ljudima da steknu hrvatsko državljanstvo. Ali za dvadeset ili trideset godina neće mi biti važan broj zahtjeva koje smo završili.
Bit će mi važno to što su obitelji koje su generacijama bile odvojene od Hrvatske ponovno pronašle put do nje. Što njihova djeca znaju odakle dolaze. Što neki od njih dolaze ovamo, ulažu, pokreću poslove, stvaraju prijateljstva, uče hrvatski ili ovdje grade svoje živote. I što će možda jednog dana tu povezanost prenijeti i na vlastitu djecu.
U tom smislu, ovaj posao mnogo je veći od državljanstva. Riječ je o tome da povezanost s Hrvatskom ostane živa iz generacije u generaciju.
Croatia Navigator: Croatian Citizenship by Descent
https://www.croatianavigator.com/
Razgovarala i uredila:
Anita Vuković, dipl. oec.
PR savjetnica i savjetnica za stratešku komunikaciju
Urednica The Box Journala
E-mail: anita.vukovic001@yahoo.com
