Što se dogodi kada odrastate znajući da je
budućnost obiteljskog posla već isplanirana – samo što u tom planu nema vas?
Johanna Parnis England Petreski odrasla je na
Malti kao jedina djevojčica uz trojicu braće, u obitelji čija poslovna
tradicija seže do 1899. godine. Dok su se njezina braća pripremala za budućnost
u obiteljskom poslu i školovala u nekima od najboljih škola i na sveučilištima
u Ujedinjenom Kraljevstvu i Europi, za Johannu je bio predviđen drugačiji
život. Kada je došao trenutak da i sama zatraži odlazak na sveučilište, odgovor
je bio jednostavan: ne.
Taj „ne“ mogao je postati granica.
Umjesto toga, postao je odluka.
Johanna je sebi obećala da će jednoga dana ući u
obiteljski posao, steći potrebne kvalifikacije i sjesti za stol izvršnog
odbora. Godinama poslije ne samo da je ostvarila to obećanje nego je postala
četvrta generacija vlasnice obiteljskog poslovanja, iza sebe izgradila više od
35 godina poslovnog i leadership iskustva te svoj profesionalni put nastavila
kao Executive Leadership Coach.
Ali možda najzanimljiviji dio njezine priče nije
ono što je postigla.
Jer čak i nakon desetljeća iskustva, poslovnih
uspjeha i više životnih početaka, Johanna se u jednom trenutku ponovno suočila
s pitanjem koje poznaju i mnoge vrlo uspješne žene:
Jesam li dovoljno dobra?
Upravo tu njezina priča prestaje biti samo priča
o uspjehu i postaje razgovor o nečemu mnogo univerzalnijem – o vrijednosti koju
ponekad godinama dokazujemo drugima, a tek je kasnije naučimo prepoznati sami.
Johannina povezanost s Hrvatskom započela je
2008. godine, kada je upoznala svojega hrvatskog supruga. Od tada su Malta i
Hrvatska postale njezina dva doma, a upravo se u Hrvatskoj snažno povezala i s
međunarodnom zajednicom.
Johanna Parnis England Petreski danas je
međunarodna Executive Leadership Coach, bivša predsjednica International
Women’s Club Zagreb i dugogodišnje aktivna u humanitarnom radu Kluba.
Leadership za nju više nije pitanje titule,
autoriteta ni mjesta za stolom.
To je pitanje načina na koji vidimo ljude – i
načina na koji vidimo sebe.
U novoj Globalnoj priči za The Box Journal
razgovaramo o obiteljskom nasljeđu i očekivanjima, ženama u poslovnom svijetu,
emocionalnoj inteligenciji, sumnji u sebe, vođenju kroz krizna vremena,
filantropiji – i o tome zašto ponekad ne trebamo čekati da nam netko ponudi
mjesto za stolom.
Ponekad ga prvo moramo dopustiti sami sebi.
1. Za početak,
kako biste se predstavili našim čitateljima? Tko je Johanna kada nije coach,
govornica ili liderica?
To je zaista teško pitanje – i zanimljivo je da
upravo to pitanje često postavljam svojim klijentima kada se suočavaju s
pitanjem vlastitog identiteta. Mislim da se vrlo često definiramo prema onome
što radimo, gdje pripadamo ili po čemu smo poznati, umjesto jednostavno prema
tome tko smo.
Moja priča počinje na Malti, gdje sam rođena kao
jedina djevojčica u obitelji uz trojicu braće. Moj je otac s ponosom objavio da
sam prva djevojčica rođena u obitelji Parnis England nakon 200 godina. Bio je
presretan i odmah mi je dao žensku verziju svojega imena.
Moja se obitelj nastanila na Malti prije
otprilike 300 godina, a naši korijeni sežu u Francusku, Italiju i Ujedinjeno
Kraljevstvo. Godine 1899. moj pradjed osnovao je W. J. Parnis England Ltd, a
danas imam privilegiju biti četvrta generacija vlasnice obiteljskog poslovanja.
No, izvan svih titula i obiteljske povijesti,
rekla bih da sam osoba koju su oduvijek zanimali ljudi, koja je odlučna
nastaviti rasti i koja je vrlo svjesna da nam život mnogo puta pruža priliku da
se iznova osmislimo.
2. Proveli ste
više od tri desetljeća u poslovnom svijetu prije nego što ste se posvetili
executive coachingu. Koje je životno ili profesionalno iskustvo najviše
utjecalo na lidericu kakva ste danas?
Tijekom odrastanja bilo mi je prilično jasno dano
do znanja da za mene nema mjesta u obiteljskom poslu. Očekivalo se da ću se
udati i imati djecu, dok će posao jednoga dana preuzeti moja braća.
Njih su pripremali za obiteljski posao i slali u
inozemstvo, u neke od najboljih škola i na sveučilišta u Ujedinjenom
Kraljevstvu i Europi. Kada je došao red na mene, i ja sam zatražila da idem na
sveučilište – i odgovor je bio ne.
Rekla bih da je upravo taj trenutak imao jedan od
najvećih utjecaja na osobu i lidericu kakva sam postala jer sam tada sebi nešto
obećala: ući ću u obiteljski posao, steći ću potrebne kvalifikacije i jednoga
ću dana sjediti u izvršnom odboru.
I jesam. Ostvarila sam to – i mnogo više od toga.
To me iskustvo oblikovalo u odlučnu, usredotočenu
i otpornu osobu. Naučilo me zauzeti se za sebe, ići dalje od granica za koje
sam mislila da ih imam i vjerovati da, ako mi je nešto zaista važno, mogu
pronaći način da to ostvarim.
Istodobno mi je dalo vrlo osobno razumijevanje
nekih izazova s kojima se žene susreću u profesionalnom svijetu jer sam ih i
sama proživjela. Žene su ostvarile golem napredak, ali diskriminacija i
nepravda nisu potpuno nestale. Ponekad su samo postale manje vidljive.
3. Na svojim
društvenim mrežama često govorite o emocionalnoj inteligenciji. Zašto smatrate
da je ona jedna od najvažnijih vještina suvremenog lidera?
Za mene emocionalna inteligencija vraća čovjeka u
radno okruženje.
Daje nam sposobnost da istinski slušamo, stvaramo
smislene i dugotrajne odnose, gradimo povjerenje i vodimo autentično. Pomaže
nam da postanemo svjesniji sebe i drugih te da komuniciramo imajući na umu
osobu s druge strane razgovora.
Nekada se od nas često očekivalo da svoju osobnu
„prtljagu“ ostavimo pred vratima organizacije i funkcioniramo gotovo poput
robota. Emocionalna inteligencija to je promijenila. Danas razumijemo da ljudi
ne prestaju biti ljudi onoga trenutka kada dođu na posao.
Za žene to može biti posebno važno. Koliko vam se
puta dogodilo da se na sastanku osjećate kao da vas nitko nije čuo, da ste
ignorirane ili da je vaše mišljenje odbačeno – a onda muškarac pet minuta
poslije kaže gotovo istu stvar i odjednom svi kimaju glavom u znak slaganja?
Emocionalna inteligencija ne uklanja takve
situacije, ali nam daje veću svjesnost o sebi i drugima – i više mogućnosti da
biramo kako ćemo odgovoriti, komunicirati i voditi.
4. Tijekom
svoje bogate poslovne karijere susreli ste se s različitim stilovima vođenja.
Koju ste osobinu najviše cijenili kod lidera koji su vas inspirirali tijekom
karijere i zašto?
Osobina kojoj sam se oduvijek najviše divila jest
sposobnost da ljudima pokažete da su važni.
Lideri kojih se sjećam nisu nužno bili
najglasniji ljudi u prostoriji niti oni s najvećim titulama. Bili su to ljudi
koji su slušali, odnosili se prema drugima s poštovanjem, bili spremni donositi
teške odluke, ali su pritom ostajali ljudi.
Mislim da ljudi pamte kako su se osjećali uz
nekog lidera. Kada se osjećaju saslušano, poštovano i kada osjećaju da im se
vjeruje, mnogo je veća vjerojatnost da će dati najbolje od sebe.
To je nešto što sam nosila sa sobom tijekom
cijele karijere, a danas to unosim i u svoj coaching.
5. Mnogi
uspješni ljudi rijetko otvoreno govore o vlastitim sumnjama u sebe. Jeste li i
vi tijekom karijere prošli kroz razdoblje nesigurnosti ili osjećaja da morate
dokazivati vlastitu vrijednost?
Apsolutno.
Kada sam izašla iz naše organizacije i pokrenula
vlastiti leadership coaching business, suočila sam se s velikom nesigurnošću i
sumnjom u sebe. Borila sam se i s vlastitim osjećajem vrijednosti.
Zanimljivo je da sam, barem na papiru, imala sve
razloge osjećati se samouvjereno. Iza mene su bila desetljeća poslovnog i
leadership iskustva. Prošla sam kroz velike profesionalne i osobne izazove.
Preselila sam se u novu zemlju – Hrvatsku – i naučila novi jezik. Više sam se
puta u životu iznova izgradila.
A ipak sam se pitala:
Jesam li dovoljno dobra za ovo? Hoće li ljudi
željeti raditi sa mnom kao klijenti? Mogu li zaista uspjeti u ovom poslu?
Bilo je toliko pitanja.
To me iskustvo naučilo nečemu što danas često
prepoznajem i kod svojih klijenata: iskustvo i kompetencije ne štite nas
automatski od sumnje u sebe. Ponekad moramo naučiti sami prepoznati vlastitu
vrijednost, umjesto da neprestano čekamo da nam je potvrdi nešto ili netko
izvana.
6. Vaš je rad
posvećen podršci ženama na vodećim pozicijama koje su izložene stalnom
pritisku. Što smatrate najvećim izazovom s kojim se žene liderice danas
suočavaju?
Pritisak, osjećaj krivnje, burnout, sumnja u sebe
i onaj uporni osjećaj da nismo dovoljno dobre teme su koje se iznova pojavljuju
u mojoj coaching praksi.
Sposobne, snažne i otporne žene dolaze mi i
govore o svojim sumnjama i strahovima, poteškoćama u usklađivanju poslovnog i
obiteljskog života te golemom pritisku koji same sebi stvaraju.
Jedno od najvećih osvještavanja često je upravo
spoznaja da dio tog pritiska dolazi iznutra.
Kako razvijaju veću emocionalnu inteligenciju i
samosvijest, počinju prepoznavati da imaju izbor. Mogu postaviti granice. Ne
moraju automatski na sve reći „da“. Mogu otpustiti dio osjećaja krivnje. Mogu
prepoznati svoje snage i vlastitu vrijednost. I, što je posebno važno, mogu
naučiti biti suosjećajnije prema sebi.
Za mene je to vrlo važan dio suvremenog
leadershipa.
Biti snažna ne znači da morate nositi sve.
7. Bili ste
predsjednica International Women’s Club Zagreb tijekom posebno izazovnog
razdoblja. Što vas je to iskustvo naučilo o leadershipu, odgovornosti i
stvaranju osjećaja zajedništva među ženama iz različitih zemalja i kultura?
Bila sam predsjednica International Women’s Club
Zagreb u dva mandata, a moj drugi mandat bio je daleko najizazovniji jer smo
upravo ušli u razdoblje pandemije COVID-a. Klub je tada bio vrlo velik – imao
je više od 220 članica iz otprilike 50 zemalja.
Jedna od naših prvih odluka bila je pokrenuti
zajedničku WhatsApp grupu. Danas to zvuči potpuno uobičajeno, ali tada je za
Klub to bio prilično nov korak. Željele smo da naše članice odmah osjete da su
i dalje dio zajednice i da imaju mjesto na kojem se mogu povezati i obratiti
drugima. Posebnu smo pažnju posvetile starijim članicama koje su se u tom
razdoblju mogle osjećati osobito izolirano.
Nakon toga naše smo aktivnosti preselile online.
Danas i to uzimamo zdravo za gotovo, ali tada smo svi učili i morali se vrlo
brzo prilagođavati.
A onda se dogodio razoran potres u Petrinji.
Predložila sam da kao Klub financiramo izgradnju
doma za obitelj koja je u potresu ostala bez svojega.
To je među članicama stvorilo izniman osjećaj
solidarnosti i zajedništva. Bile smo iskreno ponosne što smo se, čak i u tako
teškom razdoblju, uspjele povezati i učiniti nešto konkretno što će promijeniti
nečiji život.
Za mene je to razdoblje bilo prava lekcija o
vođenju kroz krizu. Morate se prilagoditi, brzo donositi odluke, biti kreativni
i pružati podršku, a istodobno ne zaboraviti uključiti ljude i povesti ih sa
sobom.
To može biti mentalno iscrpljujuće – ali
istodobno i nevjerojatno ispunjavajuće.
8. Danas ste
Philanthropy Coordinator IWCZ-a. Na koji način humanitarni projekti i
međunarodna zajednica poput IWCZ-a obogaćuju vaš život i što vama osobno znači
biti dio takve organizacije?
Filantropija je oduvijek bila vrlo važan dio
mojega života. Nekoliko sam puta obnašala ulogu Philanthropy Coordinatora i
dvanaest godina zaredom koordinirala IWCZ Christmas Bazaar, ali moj angažman u
humanitarnim inicijativama počeo je mnogo prije toga.
Još od mladosti nastojala sam pronaći vrijeme za
ono do čega mi je bilo stalo – od vođenja djece s teškoćama na jahanje do
prikupljanja sredstava za kupnju 40 šatora za žrtve razornog potresa u Turskoj
tijekom 1990-ih, uz brojne druge inicijative.
Kada sam se preselila u Hrvatsku i pridružila
IWCZ-u, međunarodna i lokalna zajednica dočekale su me nevjerojatno srdačno.
Upoznala sam žene iz cijelog svijeta koje su se nalazile u situaciji sličnoj
mojoj – živjele su u Hrvatskoj, daleko od svojih obitelji.
S vremenom je ta zajednica postala dio moje
obitelji.
Ona i danas svakodnevno obogaćuje moj život u
Hrvatskoj, ali mi istodobno pruža priliku da pomažem ranjivim skupinama
hrvatskog društva i sudjelujem u prikupljanju sredstava za iznimno vrijedne
projekte.
Duboko vjerujem da je, bez obzira na okolnosti u
kojima živimo, važno pronaći način da nešto vratimo društvu.
9. Kada biste
morali izdvojiti jednu osobinu koja razlikuje dobrog lidera od iznimnog, koja
bi to osobina bila i zašto?
Emocionalna inteligencija.
Vjerujem da visok EQ u leadershipu može biti čak
važniji od visokog IQ-a. Znanje i stručne sposobnosti, naravno, jesu važni, ali
izniman leadership prije svega se odnosi na ljude – na razumijevanje sebe,
razumijevanje drugih, učinkovitu komunikaciju, upravljanje vlastitim emocijama
i izgradnju odnosa temeljenih na povjerenju.
A ono što ohrabruje jest činjenica da emocionalna
inteligencija nije nešto nepromjenjivo. Možemo je učiti, jačati i razvijati
tijekom cijeloga života.
10. Što biste
poručili ženama koje imaju znanje i potencijal, ali još uvijek ne vjeruju
dovoljno u sebe da naprave sljedeći važan korak u karijeri ili životu?
Imamo samo jedan život – i mnogo manje vremena
nego što ponekad mislimo.
Zato izađite iz svoje zone ugode. Istupite.
Prihvatite priliku čak i kada se ne osjećate potpuno spremnima. Vjerujte u sebe
dovoljno da napravite prvi korak jer samopouzdanje često dolazi nakon što
djelujemo, a ne prije.
Znam kako je pitati se jeste li dovoljno dobri.
Ali znam i što se može dogoditi kada odlučite da tom
pitanju više nećete dopustiti da donosi odluke umjesto vas.
A ako vam na tom putu treba malo pomoći – dođite
na coaching. Zajedno ćemo to ostvariti.
GLOBALNE PRIČE
