Tko gleda kroz tvoje oči?

Koliko ste sastanaka imali ovaj tjedan?

A koliko ste ih imali sa sobom?

Na to pitanje rijetko odgovaramo. Ne zato što nemamo odgovor, nego zato što ga rijetko postavimo.

Živimo brzo.

Ponekad toliko brzo da naučimo pratiti raspored svog dana, a zaboravimo pratiti sebe.

Znamo kada počinje prvi sastanak.

Znamo kada moramo odgovoriti na e-mail.

Znamo kada trebamo krenuti na posao, po djecu ili u trgovinu.

Ali…

Znamo li kako smo?

Većina nas tijekom dana provjerava poruke, elektroničku poštu, rasporede i obveze. Znamo gdje trebamo biti, što trebamo napraviti i kome trebamo odgovoriti.

Ali postoji jedno mjesto koje često zaboravimo provjeriti.

Sebe.

Ne mislim pritom na izgled u ogledalu.

Mislim na ono mnogo važnije.

Kakav je danas moj unutarnji svijet?

Kako razmišljam?

Kako se osjećam?

Što upravo sada nosim u sebi?

Možda upravo odgovori na ta pitanja određuju kvalitetu našeg dana više nego sve obveze koje smo zapisali u rokovnik.

Prije jedanaest godina odlučila sam krenuti na put koji nije imao određeno odredište.

Odlučila sam upoznati sebe.

Nisam tražila savršen život.

Tražila sam bolje razumijevanje sebe.

Od tada gotovo svakoga dana promatram svoje misli, svoje emocije, svoja uvjerenja i način na koji doživljavam život.

Učim.

Preispitujem.

Mijenjam se.

Ponekad napravim korak unatrag.

Ali uvijek nastavim dalje.

Jer sam s vremenom shvatila da osobni razvoj nije cilj.

To je način života.

Ne postoji dan u kojem sve napravim savršeno.

I ne pokušavam.

Ali svaki novi dan daje mi priliku biti svjesnija nego što sam bila jučer.

Upravo u tome vidim osobni rast.

Ne u savršenstvu.

Nego u spremnosti da svakoga dana naučim nešto novo o sebi.

Danas nekoliko puta tijekom dana zastanem.

Ne zato što moram.

Nego zato što želim znati gdje se nalazim.

Ne zanima me gdje se nalazim na karti.

Zanima me gdje se nalazim u vlastitom umu i u vlastitim osjećajima.

Pitam se razmišljam li o onome što mi služi ili o onome što mi oduzima mir.

Ako primijetim da sam odlutala u brigu, strah ili scenarije koji mi ne donose ništa dobro, ne osuđujem se.

Samo zastanem.

Osvijestim trenutak.

I vratim se sebi.

Godinama sam mislila da će najveće promjene doći izvana.

Danas vjerujem upravo suprotno.

Najprije se promijeni naš pogled.

A tek tada počinje mijenjati svijet koji gledamo.

Tijekom svih tih godina shvatila sam nešto što mi je promijenilo pogled na život.

Koliko vremena ulažemo u posao?

Koliko u obrazovanje?

Koliko u dom?

Koliko u druge ljude?

A koliko ulažemo u upoznavanje osobe s kojom ćemo provesti cijeli svoj život?

Sebe.

Najvažniji projekt na kojem ćemo ikada raditi nije posao koji obavljamo.

Nije tvrtka koju gradimo.

Nije titula koju nosimo.

Nisu ciljevi koje želimo ostvariti.

Najvažniji projekt smo mi sami.

Ne zato što smo važniji od drugih.

Nego zato što od nas počinje sve.

Način na koji razmišljamo.

Način na koji razgovaramo.

Način na koji donosimo odluke.

Način na koji volimo.

Način na koji stvaramo.

Ako zaboravimo sebe, vrlo lako ćemo se izgubiti u svim ulogama koje svakodnevno nosimo.

A kada pronađemo sebe, sve ostalo dobiva čvršće temelje.

Često čujemo da je briga o sebi sebičnost.

Ja je danas vidim potpuno drugačije.

Sebičnost kaže:

“Samo ja.”

Briga o sebi kaže:

“Želim biti dobro kako bih mogla biti prisutna za sebe, svoju obitelj, ljude koje volim i sve ono što stvaram.”

Zato pazim što unosim u svoje tijelo.

Pazim što unosim u svoje misli.

Pazim kojim riječima razgovaram sa sobom.

Danas više nego ikada pazim na svoje misli.

Ne zato što želim misliti samo pozitivno.

Nego zato što želim misliti ono što mi služi.

Misli koje me grade.

Koje me smiruju.

Koje me potiču da budem bolja osoba nego što sam bila jučer.

Jer ono čemu svakodnevno dajemo svoju pažnju, s vremenom počinje oblikovati naš život.

Ne mislim da pozitivne misli čarobno rješavaju sve životne izazove.

Život će nam uvijek donositi izazove, neizvjesnosti i trenutke u kojima ćemo posumnjati u sebe.

Ali vjerujem da način na koji razmišljamo određuje način na koji ćemo kroz te izazove proći.

Ne možemo uvijek birati što će nam se dogoditi.

Ali možemo birati iz koje ćemo svijesti to promatrati.

Ponekad je upravo jedna nova misao dovoljna da promijeni cijeli smjer našega dana.

A ponekad jedna odluka promijeni cijeli život.

Ne zato što su se promijenile okolnosti.

Nego zato što se promijenio pogled.

Možda zato najveće promjene rijetko započinju izvana.

One gotovo uvijek započinju u nama.

Jednom novom odlukom.

Jednim novim uvjerenjem.

Jednim novim pitanjem.

Prije nekoliko godina čula sam jedno pitanje.

U prvi trenutak nisam znala što znači.

Nosila sam ga sa sobom danima.