Većina ljudi zna odgovoriti na pitanje:
“Tko si?”
Kažemo svoje ime.
Kažemo čime se bavimo.
Kažemo jesmo li majke, supruge, poduzetnice, zaposlenice, autorice ili liderice.
Nabrajamo svoje uloge, titule i iskustva.
Ali jesmo li to zaista mi?
Ili smo tijekom života naučili predstavljati sebe kroz ono što radimo, a ne kroz ono što jesmo?
Tijekom godina gradimo različite identitete.
Neke biramo sami.
Neke preuzimamo od obitelji, okoline i društva.
Postajemo odgovorni, snažni, prilagodljivi, uspješni.
Naučimo biti ono što se od nas očekuje.
I često toliko dugo nosimo te uloge da zaboravimo postaviti jedno jednostavno pitanje:
Tko sam ja kada maknem sve etikete?
Koliko je od onoga što zoveš sobom zaista tvoje?
Od najranijeg djetinjstva učimo kako bi život trebao izgledati.
Slušamo što znači biti uspješan.
Što znači biti dobra osoba.
Što znači biti hrabar.
Što znači biti dovoljno dobar.
Neka od tih uvjerenja postanu dio nas.
A neka nosimo godinama, a da ih nikada ne preispitamo.
Koliko ljudi i danas vjeruje da je život težak i da je stalna borba?
Koliko ih vjeruje da svoju vrijednost moraju dokazivati drugima?
Koliko ih živi prema pravilima koja nikada nisu sami odabrali?
Možda najveća sloboda ne dolazi kada pronađemo sebe.
Možda dolazi kada počnemo preispitivati sve ono što nismo.
Maske koje nosimo
Većina ljudi ne nosi samo jednu masku.
Nosimo ih više.
Masku snage.
Masku hrabrosti.
Masku osobe koja sve može sama.
Masku osobe koja uvijek zna što radi.
Masku osobe kojoj nije teško.
I često ih nosimo toliko dugo da zaboravimo kako izgledamo bez njih.
Možda se iza maske hrabrosti krije ranjivost.
Možda se iza pretjerane ljubaznosti krije potreba za prihvaćanjem.
Možda se iza stalnog dokazivanja krije osoba koja samo želi osjetiti da vrijedi.
A možda najveća hrabrost nije u tome da budemo jaki.
Možda je najveća hrabrost dopustiti sebi da budemo autentični.
Ono što smo bili jučer danas više nismo
Život nas mijenja.
Mijenjaju nas iskustva.
Ljudi.
Ljubavi.
Gubici.
Pobjede.
Razočaranja.
Vrijeme.
I ponekad se jednog dana probudimo i shvatimo da više nismo ista osoba kao prije nekoliko godina.
Naše reakcije su drugačije.
Naši prioriteti su drugačiji.
Naš pogled na život je drugačiji.
I to nije znak da smo izgubili sebe.
To je znak da rastemo.
Problem nastaje kada pokušavamo ostati osoba koju smo odavno prerasli.
Koliko nas još uvijek nosi identitet koji više ne odgovara osobi kakva smo postali?
Koliko nas se drži starih uvjerenja samo zato što su nam poznata?
Ponekad najveća promjena nije kada promijenimo život.
Ponekad je najveća promjena kada promijenimo način na koji gledamo sebe.
Tko ostaje kada sve utihne?
Kada maknemo titule.
Kada maknemo uspjehe.
Kada maknemo uloge.
Kada maknemo očekivanja drugih ljudi.
Tko ostaje?
Možda upravo tada prvi put susretnemo sebe.
Ne savršenu verziju.
Ne verziju za društvene mreže.
Ne verziju koja pokušava impresionirati druge.
Nego osobu koja zna:
Da vrijedi.
Da ima pravo postojati.
Da ne mora dokazivati svoju vrijednost.
Da ne mora biti netko drugi kako bi bila prihvaćena.
I možda upravo tu počinje istinska sloboda.
Povratak sebi
Možda identitet nije nešto što trebamo pronaći.
Možda ga cijeli život stvaramo.
I možda najveći znak osobnog rasta nije kada postanemo netko drugi.
Nego kada se dovoljno oslobodimo da budemo ono što jesmo.
Jer na kraju života vjerojatno nećemo pamtiti sve svoje titule.
Nećemo pamtiti sve uspjehe.
Nećemo pamtiti sve uloge koje smo igrali.
Ali pamtit ćemo osobu koja smo postali kroz sve što smo prošli, doživjeli i iskusili.
Zato možda najvažnije pitanje nije:
“Tko si?”
Možda je važnije pitanje:
“Jesi li ponosna na osobu koja si postala?”
Jer kada na to pitanje možemo iskreno odgovoriti potvrdno, možda smo napokon stigle kući — sebi.
—————————————————————————————————————————————
Anita Vuković, dipl.oec.
PR savjetnica & strateška komunikatorica
Urednica The Box Journala
